Četrdeset godina zagrebačkih koncertnih ljeta

Prvoga dana srpnja otvorene su 40. Večeri na Griču, ljetni festival klasične glazbe i tradicionalan zagrebački most između prošle i naredne koncertne sezone. Od 1982. festival se odvija u kontinuitetu, no s čestim mijenjanjem profila i formata. Stoga je ovogodišnja obljetnica, koju su u atriju Klovićevih dvora otvorili Zagrebački solisti uz pijanista Lovru Marušića, prilika za rekapitulaciju ciljeva i dosega gričkih glazbenih svečanosti, ali i za podsjećanje na njihove repertoarne putanje.

Koncertni život zagrebačkih ljeta sporadično se odvijao još od početka šezdesetih godina pod raznim nazivima – Matoševe večeri, Zagrebačke ljetne večeri, Zagrebačko ljeto – zbog čega je 1982. donesena odluka da se na temelju te koncertne aktivnosti oformi tvarnija i trajnija manifestacija. Pod palicom Koncertne direkcije Zagreb i njezina voditelja Miroslava Poljanca odlučeno je da se festival naslovi Večeri na Griču te da opsegom i kvalitetom programa bude zagrebački odgovor na vibrantnu koncertnu scenu jadranske obale. Okosnica je, dakako, bila klasična glazba s ponekim izletom u druge žanrove, kao što su šansona ili etno. Prvo desetljeće festivala znalo je brojati i tridesetak koncerata po sezoni, koji su započinjali već sredinom lipnja, čim bi koncertne dvorane zatvorile vrata.

Jubilarno izdanje festivala otvorili su Zagrebački solisti uz pijanista Lovru Marušića  / Snimio Branko Hrkač

Devedesetih se godina festival nastavlja odvijati u istom opsegu, uz jače srastanje s gradom – osim u atriju Klovićevih (tada Muzejskog centra), muziciralo se i u obližnjoj crkvi sv. Katarine, ali i Muzeju za umjetnosti i obrt te (iako rijetko) u Lisinskom. Također, 1991. godine, Večeri na Griču uklapaju se u Zagrebačko glazbeno ljeto, koje je pak iduće godine preimenovano u Zagrebački ljetni festival. Bio je to klaster nekoliko bratskih festivala Koncertne direkcije Zagreb: uz Večeri, održavale su se Orgulje zagrebačke katedrale i Međunarodna smotra folklora, a nakratko im se (sredinom devedesetih) pridružilo i Histrionsko ljeto. I unutar tog šireg okvira Večeri su zadržale programsku koncepciju započetu ranih osamdesetih, redovito ugošćujući zagrebačke ansamble, poput Zagrebačkih solista, Zagrebačkog kvarteta i drugih komornih sastava koji nose ime grada. No jednako je tako bila naglašena i međunarodna dimenzija, a uigrani tim Direkcije dovodio je istaknute strane soliste i ansamble. Pripremljeni su i specijalizirani programi, poput „festivala u festivalu“ posvećena stvaralaštvu Ivana pl. Zajca (1992), a istih su godina njegovani i posebni žanrovi, poput operete.

Početkom novog tisućljeća, 2004, Gričke večeri dobivaju nov naziv i (prvi put u tada već višedesetljetnoj povijesti) užu programsku odrednicu. Osniva se Zagrebački barokni festival, koji se, kako je to istaknuto na otvaranju, „naslanjao na tradiciju Zagrebačkih ljetnih večeri“, preciznije Večeri na Griču. Program se sljedećih nekoliko godina (do 2006) u cijelosti posvećuje povijesno osviještenim izvedbama baroka. Tih je godina, razumljivo, nastupao veći broj stranih umjetnika, izdanja su imala zemlje-partnere, a sretna je okolnost bila stasanje domaće scene baroknog muziciranja koja je uspijevala ispuniti velik dio programa.

Barok je bio kratka vijeka: 2007. festivalu se vraća naziv Zagrebačke ljetne večeri, što nije označilo i povratak na izvornu zamisao. Naime, glavninu programa narednih godina činili su popularniji žanrovi, poput jazza, rocka, etna i različitih denominacija „glazbe svijeta“ (world music). Ipak, klasika nije iščezla iz tog repozicioniranja festivala; štoviše, od 2012. ponovno je promaknuta u okosnicu programa. Visok broj koncerta iz „zlatnih“ osamdesetih i devedesetih godina nije mogao biti nastavljen, te se festival ograničio na (najviše) desetak koncerata. Ove slavljeničke godine planirano je njih sedam, a publiku (nakon spomenutog otvaranja) očekuje klavirski duo Danijela i Ljubomira Gašparovića, pijanist Andrej Gunjin, klavirski trio Eusebius, Cantores sancti Marci uz ansambl Ayllu, Zagrebački puhački ansambl i, u završnici, Ansambl Dialogos predvođen Katarinom Livljanić.

U osvrtu na 20. Večeri istaknuta je „osebujna programska struktura“ festivala, koji je – nakon 2002. kada je osvrt pisan – samo dodatno obogatio svoju osobnu kartu. Desetljeća raznolikog programa – za koje su u kronološkom slijedu zaslužni, uz već spomenutog Poljanca, Zvonko Festini, Erika Krpan, Saša Britvić, Davor Žagar i Josip Nalis (koji i potpisuje ovogodišnje izdanje) – zalog su za budućnost u kojoj se, u dugoj tradiciji Večeri, ne treba libiti istraživanja i drukčijih formata i novih festivalskih prostora. Naposlijetku, valja istaknuti da je povijest Večeri na Griču još jedan pokazatelj nekadašnje snage i operativnosti Koncertne direkcije Zagreb, koja je 2017. prestala postojati. Sadašnji je nositelj festivala Kulturno-informativni centar te ostaje želja da ta institucija – barem na primjeru ovog festivala – ispiše nove stranice uzleta zagrebačke kulture, koji svi priželjkujemo.